Svako ljudsko biće ima mnoštvo želja, ali malo potreba. Često nesvesni greške u izjavama koje izgovaraju, poput „Neophodno mi je, potrebno mi je“, a  nesvesni i snage tih reči koje utiču na njihovo razmišljanje, ljudi upadaju u emocionalna stanja iz kojih misle da ne mogu izaći. Iako su ova dva pojma slična i povezana na neki način, važno ih je razlikovati, jer mogu da stvore mnogo veću muku i problem, nego što je tako zaista u realnosti.

Sličnost i razlika između želje i potrebe

Potrebe. Osećanje nužnosti osobe da ukloni, ublaži ili popravi postojeće stanje. Potreba obuhvata doživljaj da je osoba obavezna ili prisiljena da učini nešto u vezi sa doživljenim poremećenim stanjem ili doživljajem nekog nedostatka i neugodnosti. Potrebe su prema tome, nešto što bismo mogli nazvati „nagonima nedostatka“. One služe za to da se otkloni nepoželjno stanje, odnosno cilj je da se ponovo uspostavi stanje mirovanja, ravnoteže, koje je privremeno bilo poremećeno. Zbog toga su potrebe veoma snažni izvori motivacije. Ali, potreba zapravo ima veoma malo. Kada kažemo da nam je nešto neophodno ili potrebno, to znači da ako bez toga ostanemo ili toga nema u određenom vremenskom periodu, mi ćemo umreti. Dakle možemo da se onda složimo, da su jedine realne potrebe: voda, hrana, san, sklonište. Stvari koje su biološki neophodne za preživljavanje čoveka.

Želje. Želje predstavljaju ljudske težnje, porive koje čoveka motivišu da se kreću ka određenim objektima ili stanjima. Čovek oseća želju da uči nove jezike, da vidi nova mesta, da poljubi svog partnera, da kupi nove stvari, da jede određenu vrstu hrane, da nauči nove veštine… on zamišlja da mu te aktivnosti mogu pružiti zadovoljstvo, zadovoljenje, užitak. One ne nastaju iz stanja neugodnosti, nedostataka ili nekog poremećenog stanja, kao što je slučaj sa potrebama. Te aktivnosti nastaju manje-više „spontano“ ili kao rezultat čovekovog mišljenja, percepcije ili prisećanja željenog objekta. Čovek opaža da izvesne stvari želi radi njih samih. Grubo rečeno, želje motiviše zadovljstvo, a potrebe patnja, odnosno izbegavanje bola, pri čemu „bol“ i „zadovoljstvo“ upotrebljavamo u najširem smislu. Ukoliko želju ne zadovoljimo, osećaćemo neprijatnost, ili neku zdravu negativnu emocije, poput tuge, nezadovoljstva, a ukoliko potreba nije zadovoljena naš život će biti ugrožen.

 

Važna razlika između želja i potreba, lako se gubi iz vida, zbog toga što su povezane. Na primer, potreba za hranom je često povezana sa željom za hranom. Na osnovu grčeva u stomaku postajemo svesni nedostatka hrane, ali u isto vreme za nas je hrana veoma atraktivna i poželjna. Druga veza između želja i potreba počiva na činjenici da je zadovoljenje potreba često i izvor zadovoljstva. To jest, obično uživamo u radnjama koje ublažuju neprijatnost i popravljaju poremećeno stanje. Redukcija tenzije je obično izvor zadovoljstva. Dakle da rezimiramo, i ispunjenje potrebe sadrži u sebi želju i opaženu prednost, u vidu dobijanja zadovoljstva. Ali, da li to znači da nam je to –nešto- zaista i potrebno? Da li iz želje i opažene prednosti, nužno sledi da nam je –nešto- neophodno?

Da bismo izbegli ovakvo uopštavanje, pokazaćemo na konkretnom primeru. Kada osoba izađe iz emotivne veze, inicijativom partnera, često govori drugima i samoj sebi „Potreban/na mi je on/a, potrebna mi je njegov/a ljubav“ ili „Osećam potrebu za njim/njom“, što zapravo znači da imaju uverenje da nešto mora da se promeni i da osoba mora po svaku cenu, da se vrati u emotivnu vezu sa partnerom i da se vrati u pređašnje stanje. Međutim ako se podsetimo veze, odnosno sličnosti, između želje i potrebe, a to je da oba pojma pružaju neki vid zadovoljstva i imaju prednosti, da li na osnovu toga možemo da ih izjednačimo? Da li to znači da ukoliko nemamo tog partnera i njegovu ljubav, ćemo umreti ili biti životno ugroženi? Koliko god teško bilo, odgovor je činjenično NE.

Ljubav je lepa, poželjna i izvor je velikog broja zadovoljstava, ali niko neće umreti, ukoliko je nema određen vremenski period, ili je ne bude dobijao od određene osobe. Ovde se misli na ljubav u odraslom dobu, jer je ljubav i afektivno vezivanje na najranije uzrastu od daleko veće važnosti, nego što je to slučaj sa ljudima u odraslom dobu. Iako činjenice govore, da ni dete bez roditeljske ljubavi neće umreti.

To znači da je osoba svoju sreću definisala preko ljubavi određene osobe, preko određene količine ljubavi, određenog vremenskog perioda za dobijanje ljubavi i tome slično. Zbog toga se vraćamo na ukazivanje snage i greške tih reči. Činjenice pokazuju da su logički neodržive te reči, a njihova snaga se ogleda u meri u kojoj one utiču na razmišljanje, ponašanje i emocije. Kada razmišljamo na način da nam je ljubav partnera neophodna, razmišljaćemo nerealno i rigidno, ponašaćemo se nekonstruktivno (verovatno ćemo se i udaljavati od cilja,odnosno želje), a osećaćemo se očajno i depresivno. Ako već jedna reč- neophodnost, potreba, ima toliku snagu, onda možemo početi sa rešavanjem svog problema, tako što ćemo je izbaciti iz svog rečnika kada nije prikladna i tako što ćemo je zameniti drugim rečima, kao što je želja („želeo/la bih, voleo/la bih“).

Za kraj primetite razliku u sledećim rečenicama i preispitajte ih sami: „Neophodna mi je ljubav mog partnera, ne mogu bez nje/njega“ vs „Želim da budem sa partnerom i njegova/njena ljubav mi znači, ali to ne znači da ne mogu bez nje/njega, da ću umreti ili izgubiti kapacitet za sreću“.

 

Kategorije: Blog

Ivana Drljača

Master psiholog i psihoterapeut pod supervizijom. Diplomirala na psihologiji na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu. Master studije iz kliničke psihologije završila na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Nosilac naprednog praktikuma iz racionalno-emotivne bihejvioralne terapije. Dvogodišnje iskustvo u radu sa decom i odraslima kao stručni saradnik, na poziciji psihologa u predškolskoj ustanovi. Pripravnički staž završila na Institutu za mentalno zdravlje, na Klinici za decu i adolescente, gde se bavila psihodijagnostikom, individualnim i grupnim radom. Ima položen državni ispit za zdravstvenog saradnika. Pohađala seminare i radionice iz shema terapije; asertivnosti; REBT terapije sa parovima; rad sa traumom iz teorije afektivnog vezivanja. Prezentovala rezultate istraživanja na skupovima, kao što je kongres psihoterapeuta Srbije. e-mail:  i_drljaca@outlook.com;  ivana.drljaca04@gmail.com; telefon: 063/7010-350

1 komentar

Kako da prihvatimo realnost? | Psiholog Beograd · 11/03/2019 u 17:50

[…] Realnost u kojoj živimo je vrlo često teška i neprijatna. Svakodnevno doživljavamo razne frustracije, neuspevamo da ostvarimo ciljeve, ljudi nas ne tretiraju onako kako ne bismo želeli, ne uspevamo da nađemo adekvatnog partnera, ne nalazimo ni približno savršena rešenja za životne poteškoće sa kojima se suočavamo i slično… Svet u kojem živimo, jednostavno nije savršeno mesto i nije tu da bi udovoljavao nama i našim potrebama ili htenjima… […]

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *